Zajednica Cenacolo je kršćansko udruženje koje prihvaća izgubljene mlade ljude, nezadovoljne, zbunjene i očajne; one koji žele pronaći sami sebe, radost i smisao života. Zajednica se rodila 1983. kao odgovor Božje ljubavi na očajan krik mnogih mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i ne ovisnika , u potrazi za radosti i pravim smislom života.

Zajednicu je osnovala časna sestra Elvira Petrozzi, a počela je djelovati u jednoj trošnoj i razrušenoj kući u općini Saluzzo u Italiji. Danas broji 60-ak kuća diljem svijeta (Italija, Hrvatska, Slovenija, Poljska, Francuska, Bosna i Hercegovina, Irska, Engleska, Rusija, Austrija, SAD, Brazil, Meksiko, Argentina, Peru). Zadnjih godina zajednica je otvorila bratovštine u Južnoj Americi u kojoj misionari (članovi zajednice) žive i rade najčešće dvoreći napuštenu djecu s ulice, pružajući im tako priliku za normalan život i razvoj. Danas zajednica broji preko dvije i pol tisuće momaka i djevojaka.

Mladi iz zajednice koju smo posjetili  smješteni su u dvorcu nedaleko od Vrbovca.

Ulaskom u dvorac dvojca mladića (Mirsad i Stjepan) su nas uvela u kapelicu gdje su nam ispričali svoje svjedočanstvo oslobođenja od ovisnosti o drogi i internetu te kako su rješili probleme u ponašanju.

Naglasili su osmašima da djeca danas imaju mnogo toga, ali im nedostaje najvažnije - ljubav, razgovor i povjerenje. Roditelji bi trebali razgovarati sa svojom djecom jer je za prevenciju ovisnosti najvažnija obitelj. Trebali bi biti svojoj djeci svjedoci međusobne ljubavi te roditeljske i Božje ljubavi.

Budući da mladi u zajednici  žive od onoga što sami proizvedu na polju i Božje providnosti (darova dobrih ljudi) osmaši su im prije odlaska poklonili jedan paket namirnica.

Karolina Hrastović

Slike!

Ovako je to izgledalo iz učeničkog kuta!

     U petak 7. listopada posjetili smo zajednicu Čenakolo u Vrbovcu, koja je osnovana u Italiji i djeluje širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. U kratkom izletu sudjelovali su svi osmi razredi. Iako je vrijeme bilo kišovito i vjetrovito, u nama je još bilo vedrine i veselja. Autobusom smo, nakon kratke vožnje, stigli pred imanje na kojem su nas dočekala dvojica od ukupno pedesetak pripadnika te zajednice.
   Zanimljivo je da je to imanje bilo pred raspadom, ali nakon što im je predano u ruke teškim je radom bivših ovisnika renovirano. Proveli su nas glavnom kućom do njihove kapelice, koju krase ručni radovi pripadnika zajednice, a posebno se ističe slika Posljednje večere.
   Zatim smo poslušali svjedočanstva i mudre riječi upozorenja koje su nam uputili naši domaćini. Pričali su o uzrocima posrtanja u ovisnost, što su najčešće nerješeni obiteljski problemi i materijalizam, želji da što više ljudi uvuku u patnju te o zadovoljstvu koje traje samo kratko vrijeme, nakon čega slijedi stvarni život od kojeg je nemoguće pobjeći.  U tu zajednici ne ulaze samo ovisnici o drogi i alkoholu, već i mladići s poteškoćama s nasiljem i danas sve više prisutnom ovisnošću o internetu i igricama.
   Nakon oproštaja i uručenja darova koje smo skupili u našoj školi, svojim domovima smo krenuli sa novim pogledom na lakoću ulaska u ovisnost i probleme koje ona donosi.

Mihaela Mihaljević, 8.b